Phantasm (Don Coscarelli, 1979)

Definicija riječi phantasm (sablast) – prikaza ili predosjećaj, tvorevina mašte, fantazija, mentalna slika ili prikaz stvarnog objekta, nešto vidljivo ali bez fizičke stvarnosti. Imenica koju je vrlo često upotrebljavao slavni Edgar Allan Poe. Tako ju je zamijetio i mladi Don Coscarelli pa ju odlučio upotrijebiti kao naslov svog prvog horror filma. Filma kojeg poznavatelji s dobrim razlogom smatraju kultnim klasikom žanra.

„The funeral is about to begin…sir!“

Dvojica braće, stariji Jody i mlađi Mike, dolaze na sprovod prijatelja koji je navodno počinio samoubojstvo. Što se zapravo desilo? Njihov prijatelj odlučio se zabaviti prsatom plavušom (kreditirana kao Lady in Lavender) na groblju koja metamorfozira u starca zlokobnog izraza lica i ubije ga nožem. Gledatelj to zna jer tim prizorom počinje film, no braća nemaju pojma o natprirodnim silama koje vladaju Morningside mrtvačnicom. Starac zlokobnog izraza lica je The Tall Man (Visoki Čovjek) a prsata plavuša bila bi njegov alter-ego. Obitava u mauzoleju, vozi se u mrtvačkim kolima i krade trupla nakon sprovoda. Um preminulih pretvara u ubojice zarobljavajući ga u leteće srebrne sfere s oštricama dok trupla smanjuje u patuljaste sluge. Redatelj Don Coscarelli bio je fasciniran načinom na koji se odnosimo prema mrtvima. Tijelo uzimaju mrtvozornici. Čudne procedure se vrše na truplu. Kad ga vrate izgleda nekako drukčije. Odvija se ceremonija prilikom pokopa. Takvo razmišljanje činilo mu se zanimljivim podtekstom za horror film. S navršene 22 godine povukao se na tri tjedna u kolibu u planine izvan Los Angelesa i napisao prvu verziju scenarija. Scenarija koji će se u dvije godine koliko je trajalo snimanje filma mijenjati i dopunjavati. Snimalo se vikendima za koje se iznajmljivanje opreme naplaćuje samo za jedan dan. Kostime je radila redateljeva majka Kate, a oko prikupljanja love za snimanje mu je pomagao otac Dac Coscarelli. Specijalne efekte su radili cimeri s faksa.

„There’s this door down here and I’ll bet there’s something behind it.“

U današnje doba digitalnih efekata praktički sve što zamislite možete prikazati na filmu što je na neki način dvosjekli mač. Dobro je jer neki efekti koji su bili komplicirani (ili potpuno nemogući) za izvesti prije tridesetak godina danas mogu biti odrađeni bez imalo muke, a loše jer su horror filmovi postali preizravni što automatski znači da nisu ni strašni. Strah ponajviše proizlazi iz očekivanja da će se nešto loše desiti. Taj osjećaj se u „Phantasmu“ postiže čudnim zvukovima, glazbom, dobrom rasvjetom i montažom. Da bi sa zanemarivim budžetom snimili film nije dovoljno imati ideju, viziju već morate osmisliti i način na koju ju pretočiti na filmsku traku. Don Coscarelli je to iznimno uspješno obavio. „Phantasm“ je poput snimljene noćne more. Na tom polju čak „tuče“ slavni Cravenov „A Nightmare on Elm Street“ (inače jako dobar horror ali kvalitetan na drugačiji način). Primjer izvrsno koncipirane scene je prizor sna u kojem Mike spava a kamera se polako udaljava od njegovog kreveta , vidimo da se nalazi na groblju, The Tall Man stoji iznad zaglavlja i na njegovu naredbu sa svake strane kreveta iskoči i napade ga po jedan goblin/patuljak. Po čemu se taj prizor posebno ističe je činjenica da nakon njega ne slijedi tipična scena buđenja iz noćne more. Slijedi prizor u kojem Mike za danjeg svjetla ugleda Tall Mana kako hoda ulicom i pogleda direktno u njegovom smjeru dok mu lice obavija magla iz zaleđenog kamiona sladoledara. „Phantasm“ briše granice između jave i sna. Nadrealan ali opet sa na neki način logičnom pričom. 1980. je nominiran za nagradu Saturn kao najbolji horror film. Nagradu je dobio „The Howling“ zabavna horror komedija Joea Dantea, ali daleko slabiji film od „Phantasma“. Još jedan dokaz da najbolji filmovi rijetko kad dobe i zasluženo priznanje. U „Phantasm“ redatelj/scenarist je ubacio znanstveno-fantastične elemente. Visoki Čovjek je, navodno, vanzemaljac koji kroz portal šalje porobljene mrtvace u paklenu dimenziju ili nekakav crveni planet. Također, filmom dominira gotička atmosfera inspirirana kultnim filmom Daria Argenta „Suspiria“. Kao jedan od glavnih izvora inspiracije Coscarelli navodi i slavnog „Andaluzijskog psa“ Luisa Buñuela i Salvadora Dalija.

„Mike…you had a bad dream.“

Naravno, „Phantasm“ ima i nedostataka. Gluma nije vrhunska, ali je sasvim solidna ako uzmemo u obzir da se radi o neprofesionalnim glumcima. Coscarelli je uspio gotovo nemoguće: od srednjovječnog ćelavog sladoledara s konjskim repićem Reggiea napraviti jednog od najkulerskijih likova u žanru horrora. Reggieu Bannisteru pristaje uloga sladoledara/glazbenika koji će u nastavcima postati borac protiv Tall Mana i njegovih stvorenja. Bill Thornbury, kao stariji brat najmanje se ističe svojim glumačkim sposobnostima. Najjači je Angus Scrimm (pravim imenom Lawrence Rory Guy) kao the Tall Man! Uloga se temelji na pojavi i izrazu lica. Scrimmu je vjerojatno bio osjećaj kao da glumi u nijemom filmu. Gotovo da i nema dijaloga. Samo nekoliko fraza koje izusti zastrašujućim glasom. Za ulogu je definitivno trebalo imati fizičkih predispozicija. Iako poprilično visok sa 1.93 metara, na visini je dodatno dobio noseći posebne platformske cipele. Bez sumnje Scrimmov Tall Man jedna je od najefektnijih i najzastrašujućih pojava u horror filmovima ikad. Toliko je dobar da bih ga se usudio usporediti sa Nosferatuom Maxa Schrecka. Efekti su izvrsni bez obzira na budžet (osim naravno, goleme demonske plastične muhe u koju se pretvori odrezani prst). Srebrna sfera s oštricama koja se zabije u glavu pa iz nje izlazi svrdlo i počinje bušiti čelo je toliko efektna da su cenzori isprva tražili da se izreže iz filma. Posebno ih je uznemirilo što ne samo da je ubojstvo toliko eksplicitno nasilno, nego još nakon pada ubijeni urinira po podu. Ideju ubojitih srebrnih sfera Coscarelli je uzeo iz vlastite noćne more koju je imao kao teenager u kojoj ga hodnicima ganja leteća čelična kugla. Osim srebrnih sfera jedan od zaštitnih znakova serijala je Plymouth Barracuda, Jodyev automobil na kojem braća zajedno rade i koji Coscarelli koristi kao sredstvo zbližavanja između braće. Ističe se i izvrsna piano tema Freda Myrowa. Jeziva i pamtljiva savršeno pristaje filmu. Christopher L. Stone je zaslužan za posebne zvučne efekte poput zujanja letećih sfera koji prizorima dodaju drugu dimenziju. Uz sve vrline filma lako je zanemariti povremeni nezgrapni dijalog (I just don’t get off on funerals, man, they give me the creeps)!

„It was simply a reflection. Fear is the killer.“

Ono čega se Mike najviše boji nakon smrti roditelja je da ga stariji brat ne napusti. Na kraju „Phantasma“ njegov najveći strah se ostvaruje. Mike izjavi da mu je Tall Man uzeo roditelje i brata na što Reggie odgovori da je Jody poginuo u automobilskoj nesreći i Visoki Čovjek nema nikakve veze s njegovom smrću. Završetak je vrlo intrigantan i ostavljen na slobodnu interpretaciju gledatelju. Možda je Tall Man tek noćna mora ili iluzija koju je Mike stvorio da ima krivca za smrt voljenih osoba. Takav završetak strašniji je od bilo kakve alternative. Nekome, tko voli jednostavna rješenja, može se više sviđati ideja po kojoj je Tall Man vanzemaljac koji trupla koristi kao robove na Crvenom planetu. Pošto ima natprirodne moći lako je mogao ubiti roditelje i Jodya i prikazati kao nesreću (isto je napravio na početku filma s prijateljem braće). No, „Phantasm“ nije film koji daje jasnu i standardnu priču horror žanra. „Phantasm“ je film koji u podkontekstu, baš kao i najbolji filmovi žanra istražuje stvarne i česte ljudske strahove. U ovo slučaju strah od gubitka voljenih osoba i naposljetku same smrti. Kad Reggie objašnjava Mikeu da mu je brat poginuo imamo rez na groblje gdje Mike stoji kod nadgrobnog spomenika s natpisom Jody Pearson. Mlađi brat tek onda shvati da ga je stariji zauvijek napustio. Reggie predloži Mikeu, kako bi mu odvratio misli, da krenu na put i kad se ovaj krene spremiti u zrcalu ugleda Visokog Čovjeka i istog trena ga kroz staklo zgrabe njegov patuljci. Teror se nastavlja!

„You play a good game boy, but the game is finished, now you die.“

„Phantasm“ je dobio tri nastavka. Drugi s najvećim budžetom (skoro tri milijuna dolara) dosta je drugačiji od originala s elementima akcijskog filma ceste. Michael Baldwin je na zahtjev Universal Picturesa morao na audiciju ako želi reprizirati ulogu Mikea . Zamijenjen je Jamesom LeGrosom ali se vratio u suviše komičnom (početak je poput ultranasilne parodije filma „Home Alone“) ali ipak zanimljivom trećem nastavku podnaslovljenom „Lord of the Dead“. Originalu najsličniji je četvrti i za sad posljednji nastavak „Phantasm IV: Oblivion“. U njega je redatelj vješto integrirao prizore koji su snimljeni u sedamdesetima ali nisu ušli u finalnu verziju originala i na taj način zaokružio priču. Posebno je zanimljiv prizor koji je zamišljen i snimljen kao alternativni kraj originala. Mike i Jody nadmudre Tall Mana i objese ga. Kad kasnije Mike legne u krevet kroz vjetar čuje dozivanje: „Cut me down boy. Cut me down.“ Serijal nema snimljen završetak ni točno objašnjeno porijeklo i motiv glavnog negativca i to je pametna odluka. Većina horror serijala, pogotovo ranije spomenuti „A Nightmare on Elm Street“, sa svakim novim nastavkom demistificira glavnog negativca pretjeranim objašnjavanjem. The Tall Man je grobar natprirodnih moći, vanzemaljac izrabljivač, metamorfozni ubojica. Sve to a opet ništa od toga! Samo jedno je sigurno: uvijek će biti sablasno biće koje strašnim prijetećim glasom doziva: „Booooooy!“ – on je Phantasm! Tvar od koje su sačinjene noćne more!

„If this one doesn’t scare you, you’re already dead!“

Goran Plantak

Oglasi

Fight Club (David Fincher, 1999)

Nsi jedinstvena, prekrasna pahuljica. Sačinjen si od iste umiruće organske tvari kao i svi ostali. This is your life, and it’s ending one minute at a time. Poručio nam je pred više od desetljeća (kvragu, već je dvanaest godina prošlo?!!) kontroverzni i često krivo shvaćeni „Fight Club“ Davida Finchera. Prezir koji su pojedinci osjećali prema „Klubu boraca“ i nije tako teško shvatiti pošto film kritizira ustaljeni i uobičajeni način života, vrijednosti koje smo si ili su nam nametnute i otuđenost društva modernog doba. Stoga za generaciju muškaraca koje su odgojile žene i za svu neželjenu Božju djecu prekršimo prvo (i drugo) pravilo Kluba boraca! Let’s talk about Fight Club…

„You are all-singing, all-dancing crap of the world.“

Što vas usrećuje? Šareni magazini o poznatim ličnostima, TV s 500 kanala, etiketa na donjem rublju? Želite biti potpuno izgrađena osoba? Što zapravo znači biti potpuno izgrađena osoba?! Gotovo je s vama – svršeno. Završili ste faks, pronašli posao i stan, kupili ste zadnji kauč koji će vam trebati u životu, upoznali ste osobu koja bi se mogla kvalificirati da s njom provedete životni vijek. No, volite li svoj posao? Da li vam zbilja trebaju stvari koje kupujete teško zarađenim novcem? Je li ta posebna osoba uistinu toliko posebna ili je tek prihvatljiva, pri ruci i ekonomična. Živite iluziju sigurnosti – mirni poput Hindu krava. Narator „Kluba boraca“ (Edward Norton) pati od insomnie, stanja u kojem nikad ne spavaš no nikad nisi ni potpuno budan. On je emocionalno prazan, bez ijednog prijatelja i radi posao koji mrzi kako bi kupio sranja koja mu uopće ne trebaju. Da bi se osjećao bolje, zapravo da bi uopće osjećao, posjećuje grupe podrške za smrtno oboljele. Poput pijavice hrani se osjećajima drugih ljudi. To funkcionira savršeno za njega, napokon spava poput bebe. No tada se pojavila ona – Marla Singer, koja sa svojom frizurom i stilom odijevanja izgleda poput žene Tima Burtona (vidi ironije Helena Bonham Carter jest žena Tima Brutona) i također se poput pijavice hrani tuđim osjećajima. Ubija doživljaj ako znaš da se još netko pretvara i zapravo ne umire pa dvojac sporazumno podijeli boleštine čije će grupe podrške posjećivati tako da se ne susreću i dekoncentriraju međusobno. No našem naratoru uskoro neće biti potrebne ispovijesti teško bolesnih da bi se osjećao bolje u vlastitoj koži jer će upoznati proizvođača sapuna Tylera Durdena s vrlo zanimljivim svjetonazorom.

„I want you to hit me as hard as you can.“

On krade salo iz otpadnih kontejnera klinike za liposukciju i pravi skupe sapune za bogate klijentice nerijetko iste te klinike. Živi u ruševnoj kući koja prokišnjava, bez dizajnerskog namještaja, jin-jang oblikovanog stolića, ne posjeduje ništa i posve je slobodan. Tyler Durden je sve ono što je naš pripovjedač oduvijek želio biti no nikad se nije usudio. „All the ways you wish you could be, that’s me. I look like you wanna look, I fuck like you wanna fuck, I am smart, capable, and most importantly, I am free in all the ways that you are not.“ Narator vidi u njemu uzor i nakon što ga Tyler nakon noći provedene u baru traži da ga udari najjače što može Klub boraca je osnovan. Koja je svrha Kluba boraca? Ima li dublji smisao? Nije bit u frustriranim muškarcima koji se mlate da bi se osjećali živima. Bar ne za Tylera Durdena i našeg pripovjedača. Fight Club odražava nezadovoljstvo svijetom koji nas okružuje. Nemogućnost uključivanja u svijet „odraslih“. Bunt prema onima koji su svijet učinili takvim – naši roditelji. „Naši očevi su naš model Boga. Ako su nas napustili što ti to govori o Bogu? Moraš razmotriti mogućnost da te Bog ne voli. Nikad te nije želio. Zapravo, najvjerojatnije te mrzi!“ Chuck Palahniuk, autor književnog predloška, dobio je ideju za priču nakon što se vratio s kampiranja na kojem su ga prebili kamperi jer se žalio na jačinu zvuka njihovog radio prijemnika. Nakon što se vratio na posao nitko od kolega nije komentirao ili pitao za njegove ozljede. Palahniuk je zaključio kako izostanak bilo kakve reakcije znači da kolegama jednostavno nije dovoljno stalo da se povežu s njim na osobnoj razini. Upravo ta socijalna blokada postala je temelj „Fight Cluba“. Još jedno od pitanja koje se postavlja je: što znači biti muškarac u današnjem svijetu? Generacija smo muškaraca koje su odgojile žene! Ili su vam roditelji rastavljeni ili očeva nikad nije bilo kod kuće. Narator vidi reklamni plakat Calvina Kleina u autobusu i pita se: Jel’ ovako treba izgledati pravi muškarac? Što definira muškost? Dužina kurca? Obujam bicepsa? Neiskazivanje bilo kakvih osjećaja? I kad na kraju (možda ste povezali i ranije) saznamo da Tyler Durden nije stvarna osoba već podijeljena ličnost pripovjedača vidimo da ga je Narator kreirao prema marketinškoj propagandi „pravog muškarca“. Nabildan s čvrstim trbušnim mišićima, pije, puši i nakon seksa jednostavno kreće dalje bez bilo kakvog osjećaja povezanosti. Ironično je da nusproizvod marketinga i potrošačkog društva kritizira to isto društvo. Izvrsna ideja! Satirična crna komedija je izraz koji najbolje opisuje „Fight Club“. Nekima se ipak fora nije svidjela…
Alexander Walker kritičar London Evening Standarda prozvao je „Fight Club“ nedopustivim napadom na osobnu pristojnost i društvo kao takvo. Uz to izjavio je da film uskrsava Führerove principe. Često citiran Roger Ebert nazvao ga je veselo fašističkim. Finchera nikad nisu pogađale negativne recenzije njegovih filmova, no pogodila ga je reakcija premijerne publike u Veneciji. Ljudi su jedva dočekali da izađu iz kino dvorane kao da su upravo pretrpili užasno neugodno iskustvo. Neki su izlazili vičući: „Fašisti! Fašisti!“ Helena Bonham Carter dala je majci da pročita scenarij. Mama Carter je morala izbaciti scenarij iz spavače sobe jer joj je zagađivao zrak! To su samo neke od mnogih negativnih reakcija koje je Klub boraca izazvao. No u čemu uistinu leži problem? Eksplicitnom prizoru nasilja i seksa? Ne bih rekao. Problem je napad na način života i kritika procjenjivanja vrijednosti. Način života koji je normalan i uobičajen za većinu ljudi a kao što znamo većina ljudi ne podnosi dobro kritiku. Vjerojatno je i u tome razlog što je film bio financijski promašaj. To, a možda su se ljudi bojali da slučajno kad sljedeći put povedu klince u kino na obiteljski film nadobudni operater ne ubaci prizor ogromne kurčine usred crtića ili da im se konobar luksuznog hotela ne pomokri u juhu ili ne daj Bože začini krem juhu od gljiva…hmmm, nečim drugim. Čak ni čelnicima Foxa nije smetalo nasilje i seks već rečenica koju Marla izgovara Tyleru nakon seksa: „Želim zatrudnjeti i pobaciti tvoje dijete.“ Predsjednica Foxa 2000 Laura Ziskin inzistirala je da se tekst izmjeni. Fincher je pristao napisati zamjensku izjavu pod uvjetom da se novi tekst neće više mijenjati. Nova verzija i ona koju Marla izgovara u filmu glasi:“ Nisam se tako pojebala od osnovne škole.“ Naravno Ziskinova je bila toliko zgrožena da je molila da ipak koriste prvobitnu verziju čiju je izmjenu tražila, no dogovor je dogovor. Fincher je jednom prilikom rekao: „Naučio sam da ljude možeš kontrolirati samo ako im skreneš pažnju na pogrešne stvari. Ako te brine nečija plašljivost, možeš ga ili osokoliti ili ga toliko isprepadati da ti više ne želi ni prići. U svakom si ga slučaju neutralizirao!“
Fight Club kao oslobađanje socijalne blokade i širenje ani-potrošačkih ideja funkcionirao je sasvim pristojno sve dok nije prerastao samog sebe i postao Project Mayhem. Izgubio je fokus. Ljude ne možeš osloboditi tako da digneš u zrak uprave kreditnih kompanija i izbrišeš zaduženja pa da svi lijepo mogu početi nanovo s nulte točke. Blokada je mentalna. Na svakom je pojedincu da se samostalno riješi svoje blokade. Svijet je takav kakav je i u redu je izraziti nezadovoljstvo, no najbolja stvar koju možeš učiniti je promijeniti sebe. Ne ravnati se po opće prihvatljivim trendovima ako smatraš da ne valjaju. Narator je to shvatio na samom kraju filma. Nihilizam kao praktični pristup ne može potrajati jer s vremenom shvatiš koliko je zapravo dvoličan. Završetak je lijep. Vrlo romantičan na vrlo neuobičajen način. Narator se propuca kroz obraz i čini se kao da se čitav svijet ruši u vatrometu eksplozija. Okrene se prema Marli i kaže joj „I’m really ok. Trust me. Everything’s gonna be fine.“ Dok se okolne zgrade ruše uz „Where is my mind“ The Pixiesa kao glazbenom podlogom pruži joj ruku i nadoda: „Upoznala si me u jako čudnom periodu mog života“. Savršen i jedini mogući sretan kraj „Kluba boraca“. Jednostavna ljudska povezanost – shvatio je da je to ono čemu je trebao težiti od samog početka. Na kraju romana Chucka Palahniuka Narator je smješten u umobolnicu, no u filmu se rješava svog alter-ega Tylera Durdena i više nije isprazna olupina od čovjeka kakav je bio. Tylerova filozofija je da moraš odbaciti vrijednosti koje ti propovijedaju roditelji i učitelji a pošto je on Naratorov mentor po toj logici i njega mora odbaciti. Postoji nada u bolje sutra ili ako ne već bolje onda barem drugačije. A promjene su uvijek dobre, ne?
Svaka riječ ove kolumne koju se upravo pročitali koštala vas je otprilike sekundu života. Zar vam je život uistinu toliko isprazan da se ne možete smisliti bolji način za utrošiti ove trenutke? Razmišljate li na način na koji trebate razmišljati? Kakav sistem procjenjivanja vrijednosti imate? Isplati li se potratiti još dva sata života da provjerite jesam li u pravu u vezi ovog filma? Izađite iz stana! Prestanite s pretjeranom masturbacijom i kupnjom. Upoznajte osobu suprotnog spola. Ostavite curu/dečka ako vas ne može držati budnima cijelu noć. Dajte otkaz! Započnite borbu! Budi promjena koju želiš vidjeti u drugima. Budi sve što možeš biti! Koja je tvoja unutarnja životinja? Ako se probudiš u drugo vrijeme, na drugom mjestu, možeš li se probuditi i kao druga osoba? Nemojte biti nusproizvod opsesije životnog stila! Ako ne povratite svoju ljudskost postat ćete statistika. Smatrajte se upozorenima!

„Welcome to Fight Club!”

P. S.
Samo nemojte pretjerivati. Pronađite ravnotežu! 🙂

Goran Plantak

Il Mercenario (Sergio Corbucci, 1968)

Vjerojatno nikad niste čuli za „Plaćenika“. Možda vam ni ime Sergio Corbucci ne govori puno. Ali sasvim ste sigurno čuli skladbu „L’Arena“ Ennia Morriconea (ako nigdje drugdje onda u Tarantinovim „Kill Bill Vol.2“ ili „Inglourious Basterds“) koju je napisao upravo za ovaj film. Bio jednom žanr popularno nazvan spaghetti western!

Sergio Leone snimio je 1964. „Za šaku dolara“ svojevrsni remake Kurosawinog „Yojimba“ i pokrenuo lavinu talijanskih westerna. Ipak film koji je najviše popularizirao žanr, iako inferioran westernima Sergia Leonea, je „Django“ snimljen 1966. pod redateljskom palicom Sergia Corbuccia s Francom Nerom u naslovnoj ulozi. „Django“ počinje prizorom u kojem naslovni lik pješači blatom vukući za sobom mrtvački kovčeg. Talijani su u ušminkani američki žanr uveli naturalizam. Prljavština koja je sasvim sigurno bila dio Divljeg zapada skoro nikad nije bila sastavni dio američkog westerna. Talijani su to promijenili. Nasilje je puno izraženije. Obračuni krvaviji. Western je postao drugačiji, brutalniji i ponovno popularan (šezdesetih godina Amerikanci su već polako otpisali žanr). Američki United Artists je ponukan uspjehom Leonovih westerna sufinancirao nekoliko talijanskih filmova žanra. Među njima i „Plaćenika“  Sergia Corbuccia. James Coburn, koji je postao tražen nakon financijskog uspjeha filma „Our Man Flint“ trebao je odigrati naslovnu ulogu, a Franco Nero meksičkog revolucionara.  Problem je nastao kad su obojica tražila da budu kreditirani prvi na špici. Corbucci je dao Neru prednost i Coburn je ispao iz igre. Naslovni junak je promijenio nacionalnost. Više nije bio Amerikanac, nego doseljenik iz Poljske da se opravda naglasak glavnog glumca. Kao i u „Djangu“ Nerov lik obožava koristiti strojnicu koja je na neki način  redateljev zaštitni znak koliko i glumčev. Koriste ju i u tematski „Plaćeniku“ vrlo sličnom filmu „Vamos a matar, compañeros“.

„Dobro pričaš, poput svećenika ili prvoklasnog prevaranta.“

Dakle, Franco Nero je Sergei Kowalski zvan „Poljak“. On je plaćenik,  što praktički znači da ne radi apsolutno ništa ako za to nije dobro plaćen (200 dolara tjedno plus troškovi – unaprijed). Uz to ima gadnu naviku paliti šibicu na koži najbliže mu osobe u trenutku kad ga uhvati volja za pušenjem. Uvijek je hladne glave bez obzira na grmljavine eksplozija i frcanje metaka. U salunu natjera varalicu na kartama da proguta kockice uz čašu mlijeka i napomenu da ih više ne upotrebljava ako ih dobije nazad! Ukratko radi se o tipu s kojim se ne treba šaliti. Igrom slučaja upozna Paca Romana čovjeka koji je na granici između običnog lopova i revolucionara. Roman ga unajmi da mu pomogne voditi njegove neiskusne pobunjenike ( „12 apostola Paca Romana“) u borbi za slobodni Meksiko. Na putu im osim vojske koju predvodi oholi pukovnik Alfonso Garcia stoji i Curly,  bogataš koji se želi dočepati srebra iz rudnika. Curly je gad koji prije ubojstva žrtvu ispituje ima li ženu i djecu i uvijek se prekriži nad tijelima jadnika koji su mu stali na put. Ulogu je odigrao Jack Palance koji je bio negativac i u slavnom westernu „Shane“ Georgea Stevensa. Palance je karizmatičan glumac i odigrao je vrlo dobro moćnog pokvarenog bogataša, no ipak ga zasjenjuju sjajni Leoneovi negativci Gian Maria Volonté (posebice u „For a Few Dollars More“), Lee Van Cleef („The Good, the Bad and the Ugly“) te Henry Fonda („Once Upon a Time in the West“). Meksičkog revolucionara je naposljetku odigrao tada sasvim nepoznat glumac Tony Musante čime su producenti uštedjeli dosta love. Musante je izvrsno odradio ulogu i osigurao si nekoliko zanimljivih projekata u budućnosti. Lijepa Giovanna Ralli utjelovila  je Columbu. Ženski likovi, osim u rijetkim slučajevima poput „Once Upon a Time in the West“ nisu pamtljivi ni previše zanimljivi u western žanru. Columba je malo iznad tog bezličnog karaktera ali je podređena, baš kao i lik Claudie Cardinale u „Bilo jednom na Divljem zapadu“ muškim likovima. Musanteov lik u jednom prizoru izjavi:“Mislim da su žene koje razmišljaju opasne.“ Možda su scenaristi smatrali da je Divlji zapad dovoljno opasan i bez detaljne karakterizacije rijetkih ženskih likova.

„Uzimati od bogatih da bi se dalo siromašnima nije baš popularno među bogatima.“

Pošto glavnina glumaca nije znala engleski praksa je bila da se talijanski westerni sinkroniziraju. Naravno, neke fraze duže se izgovaraju na talijanskom nego na engleskom (ili obratno) pa da bi se zvuk podudarao sa slikom scenarij je ovisno o jeziku kojim glumac priča morao biti prilagođen. Tako primjerice u sceni kad Curly pita umirućeg revolucionara za lokaciju Paca & Poljaka ovaj u engleskoj verziji odgovara: „Goni se u pakao!“, dok u talijanskoj ironično izusti: „Otišli su na kavu gade!“ Scenarij je uglavnom napisan od strane Luciana Vincenzonia & Franca Solinasa. Vincenzoni je napisao Leoneove „Za šaku dolara“, „Dobar, Loš, Zao“ & „Za šaku dinamita“ te Petronijev „Da uomo a uomo“ sa Lee Van Cleefom. Solinas je radio na „A Bullet for the General“ Damiana Damiania & „La Resa dei conti“ Sergia Sollime. Sve odreda jaki filmovi žanra pisaca ljevičara koji simpatiziraju Meksičku revoluciju. Corbucci je imao prijateljski odnos sa svim suradnicima na filmu. Bio je praktičan redatelj.  Franco Nero se sjeća da mu je jednom prilikom predložena bolja lokacija ali bi snimanje zahtijevalo da se ekipa popne na veliku planinu pa je Corbucci odgovorio: „Jednostavnije će biti sasvim dovoljno.“ Vjerojatno je iz istog razloga uspio uvjeriti Jacka Palancea da se skine do gola u prizoru kad ga Paco & Poljak posrame.  Nitko od ekipe nije vjerovao da će se redatelj usuditi tražiti to od glumca na kojeg su gledali sa strahopoštovanjem. Ipak, Nero je izjavio da iako je imao opasnu pojavu Palance je privatno bio jako drag i osjećajan čovjek koji je između snimanja pisao pjesme. Scenografija je izvrsna. Talijanski westerni snimani su uglavnom u Španjolskoj koja geografski uspješno „glumi“ Divlji zapad.

„Postati idealist je najkraći put do groblja.“

U areni za borbu bikova nastupa Paco Roman revolucionar koji je postao klaun koji zabavlja publiku nakon borbi. Curly ga je našao i nakon što publika otiđe dolazi ga ubiti sa dvojicom pomagača. Jedan gledatelj je ipak ostao – Sergei Kowalski znan kao „Poljak“ i on će se pobrinuti da dvoboj bude ravnopravan. Upuca Curlyeve pomagače kojemu kao i Pacu daje pušku sa samo jednim metkom. Dvoboj može početi. Prizor podsjeća na završni dvoboj iz Leoneovog „For a few dollars more“ samo sa lakrdijaškim pristupom. Curly upuca Paca koji ranjen pada na pod. Dok „Kovrčavi“ pobjednički diže pušku uvis sa osmjehom na licu. Odjednom se ukoči, osmjeh se pretvara u bolni grč, pogleda prema prsima na kojima ima zataknuti kicoški bijeli karanfil iz kojeg poteče krv. Paco Roman bio  je precizniji strijelac. Scena bi u rukama nevještog redatelja izgledala komično, no Corbucci ju je izveo maestralno. Uz dodatak Morriconeove (u suradnji sa Bruno Nicolai) „L’Arene“ radi se o jednom od najupečatljivijih western dvoboja ikad snimljenih. Osim dvoboja ima još nekoliko sličnosti između Corbuccijevog „Plaćenika“ i filmova Sergia Leonea.  Sve su to tipični prizori žanra u kojem većina filmova reciklira temu potrage za zlatom, osobne osvete ili borbe protiv ugnjetavača sa dodatkom sarkastičnog humora i britkog dijaloga („Nikad ne okreći leđa čovjeku u čije si džepove netom zavukao ruku!“). Neki više, drugi manje uspješno. „Il Mercenario“ sadrži sve klišeje ali su savršeno uklopljeni u priču što ga čini još boljim filmom. Primjerice, na samom početku filma je prizor u kojem radnici iz rudnika jedu grah i  Paco nađe crknutog guštera u ručku. Pošto je čuo da ih se tretira isto kao gazde (mada se oni zapravo goste uz zvuke Verdijeve „La donna è mobile“) odlazi naoružan do šefa Garcie i prisili ga da proguta guštera. Tu je i scena u kojoj  su žedni revolucionari bez sline u ustima prisiljeni isprazniti čuturice i gledati kako se Poljak improvizirano tušira jer mu je vruće a njegove potrebe su važnije od bilo čijih prema ugovoru koji je sastavio i koji je Roman morao potpisati. Na kraju filma Paco Roman shvati da nije dovoljno osloboditi ljude, nego treba i ostati da ih se zaštiti. Naučio je da je revolucija mnogo više od „ubiti šefove i uzeti im lovu“ i dokazao da se banditi poput njega ipak ne mogu naći bilo gdje. Odbio je mogućnost dobre zarade u mogućoj Roman & Kowalski kompaniji i ostao služiti narodu.

„Zbogom Paco, nastavi sanjati ali sanjaj otvorenih očiju!“

U deset godina, snimljeno je oko 850 spaghetti westerna. Uglavnom loših! No tih godina kad je talijanska kinematografija bila u krizi zahvaljujući hiperprodukciji spaghetti westerna zaposlilo se 30 000 ljudi u filmskoj industriji. Među njima i nekoliko imena bivše jugoslavenske kinematografije kao što je Dragomir ‘Gidra’ Bojanić. Zahvaljujući ponajviše Leoneu, Corbucciu, Solimi no i nekim izvrsnim „izletnicima“ u žanr poput Roberta Hosseina sa jako dobrim „Une corde, un Colt“ (poznat pod naslovom „Groblje bez križeva“) čovjek bi mogao doći do zaključka da su talijani potukli amerikance u njihovom žanru. Takav zaključak bi, naravno, bio sasvim pogrešan. Snimljeno je više kvalitetnih američkih westerna, ali i Talijani su žanru darovali nekoliko istinskih remek-djela. „Il Mercenario“ nije najbolji spaghetti western, nije čak ni najbolji Corbuccijev western (ta čast pripada „Il Grande Silenzio“), ali je zabavan, izvrsno režiran & montiran film sa nezaboravnim soundtrackom. Kao što je Eugenio Alabiso, montažer nekih od najboljih filmova žanra, izjavio: „Tisak ih je nazvao spaghetti westernima. Na sreću pravimo izvrsnu paštu u Italiji“  Za ljubitelje žanra, ili one koji će to tek postati, „ Il Mercenario“ je nezaobilazan film.

Goran Plantak

The Innocents (Jack Clayton, 1961)

U spavaćici sa svjećnjakom u ruci i prestrašenim izrazom lica Deborah Kerr korača mračnim hodnikom i širokim stubištem viktorijanske kuće. Čujemo fijuk vjetra, škripu vratiju, ženski hihot i čeznutljivo šaputanje: „Kiss me, kiss me, kiss me.“, koje slijedi gotovo orgazmički „Love me, love me…love me!“ Smatram da je ovo scena koja najbolje opisuje perverzni gotički horror Jacka Claytona – „The Innocents“. Film koji postavlja pitanje: Postoje li duhovi uistinu ili tek u mašti seksualno frustrirane guvernante?

Jack Clayton je za svoj prvi dugometražni film „Room at the Top“ dobio oscarovsku nominaciju za najboljeg redatelja a njegov „The Bespoke Overcoat“,zabavan gorko-slatki film o duhu koji se vraća na naš svijet da bi se osvetio šefu skladišta gdje je 43 godine popisivao kapute da bi naposlijetku dobio otkaz i smrznuo se nasmrt jer si sam nije mogao priuštiti jedan (pljuga je raditi u skladištu:) potvrdio je nominaciju za najbolji kratkometražni film. To, a i činjenica da su britanski niskobudžetni horror filmovi iz produkcije „Hammer Filmsa“ prolazili jako dobro na kino blagajnama glavni su razlozi zašto je 20th Century Fox osigurao budžet od milijun dolara za snimanje „Nedužnih“. U današnje vrijeme možda se i ne čini kao velika svota , no u ono doba, pogotovo za crno-bijeli horror film, radilo se o velikoj lovi. U potpunom mraku čujemo riječi pjesme „O Willow Waly“ koje se protežu kroz logo 20th Century Foxa (nema uobičajenog zvuka fanfara) i misli Deborah Kerr kroz jecaje: „All i want to do is save the children, not destroy them. More than anything, I love children. More than anything. They need affection, love, someone who will belong to them and to whom they will belong.“ Sljedeći prizor nas upoznaje s Miss Giddens kojoj bogataš, ujak djece, povjerava zadaću i odgovornost guvernante na svom seoskom imanju Bly. On je „naslijedio“ siročiće no za njih nema mjesta ni mentalno, ni emocionalno zato daje novoj dadilji vrhovni autoritet nad djecom i traži da ga se nikad ne gnjavi i ostavi potpuno na miru. Miss Giddens odlazi na selo na ogromno imanje s predivnim vrtom i kućom toliko velikom da domaćica Mrs. Grose ima ni više ni manje nego 134 prozora za pranje. Mjesto se čini kao pravi raj za odgoj djece. No ubrzo, čudne stvari se počinju događati. Miss Giddens ugleda siluetu muškarca na vrhu tornja, u mračnom hodniku ženu koja prolazi i nestaje, zvukove iz dvorišta kao da netko muči životinju. Uvjerena je da kuću opsjedaju duhovi te da je muška utvara Peter Quint, sobar koji je poginuo na stubištu vraćajući se pijan kući jedne noći, a ženska bi bila Miss Jessel, njezina predhodnica, dadilja koje se zaljubila u sobara te si oduzela život utopivši se u jezeru nakon njegove smrti.

„Oh look, it’s a lovely spider and it’s eating a butterfly.“

Ovdje stvari postaju vrlo mračne s jakim seksualnim podkontekstom. Gotovo pornografska priča o prostom i prljavom pohotnom sobaru koju je zaveo čednu, obrazovanu guvernantu postaje izuzetno stravična jer Miss Giddens smatra da to dvoje iz drugog svijeta opsjeda djecu jer samo kroz njih mogu ponovno osjetiti svoje dodire. Nijedan prizor nije seksualno eksplicitan, no dijalog itekako jest. Gospođa Grose prepričava odnos između Quinta i Miss Jessel, opisuje kako ju je tukao a ona ga gledala kao da uživa u težini njegove ruke, sobe koje su koristili za danjeg svijetla kao da su tamne šume bez obzira da li ih netko gleda. „To nije bila ljubav, više poput groznice koja osušuje tijelo.“ Radnja se odvija u viktorijansko doba kada se seks smatrao prljavim i nije bilo pristojno pričati o takvim stvarima. Miss Giddens potječe iz velike siromašne obitelji, kćerka je vikara koja je zatomljivala svoju seksualnost a sada je izložena toj silnoj eruptivnoj energiji. Clayton koristi taj motiv i usađuje nam sumnju da duhovi zapravo i ne postoje nego su plod frustracije Miss Giddens.
Uvijek nam najprije pokaže izraz lica Deborah Kerr koja ugleda prikazu, a tek onda i samu prikazu što može značiti da gledatelj vidi tek plod njezine mašte. Isto tako ne postoji dokaz da bilo tko od ukućana osim nje vidi duhove. Radatelju se svidjela ideja Edmunda Wilsona koji je u svojoj recenziji knjige „Okretaj zavrtnja“ napisao mogućnost da je cijela radnja zapravo seksualna fantazija frustrirane guvernante, no nije htio da ta tema dominira filmom. Iz tog razloga je snimio klasični horror sa duhovima, stravičnom glazbom, glasanjem noćnih ptica, fijukom vjetra, škripom vratiju no dodao mu je taj pomalo kontroverzni element. Zato je film podjelio publiku i kritiku jer dok su mu jedni zamjerali da nije dovoljno krvav za horror film (uopće nema krvi), drugi su smatrali da koristi previše „jeftinih“ elemenata horror filmova (baš ta škripa vratiju, fijuk vjetra) da bude ozbiljan film. Svi su bili u krivu jer „The Innocents“ savršeno funkcionira kao horror film koji je ujedno i psihološka drama o mentalnom stanju srednjovječne žene. Film je vrlo jeziv – prizori pojavljivanja duha Miss Jessel na jezeru i zlokobno lice Quinta koje se pojavljuje na zamagljenom prozoru su najbolji primjer ili scena u kojoj dječak Miles recitira tekst nalik na prizivanje duhova: „What shall I say when his feet enter softly, leaving the marks of his grave on my floor? Enter, my lord. Come from your prison. Come from your grave for the moon is arisen. Welcome, my lord.“ Usprkos tog vrlo jasnog seksualnog podkonteksta film je vrlo profinjen. Nikad ne prelazi u vulgarnost i ne prikazuje stvari koje nam insinuira tako da količina te vulgarnosti ostaje na gledateljevoj mašti. Ja, primjerice, imam veliku maštu. Nekome tko nema dijalog možda neće biti toliko seksualno eksplicitan!

Clayton je pogledao kazališnu predstavu „The Innocents“ Williama Archibalda i smatrao da je suviše statička te da nije pravi ekvivalent bogatoj prezreloj prozi Henrya Jamesa na čijoj je knjizi „The Turn of the Screw“ („Okretaj zavrtnja“) temeljena. Za filmsku je adaptaciju zato dobio najboljeg mogućeg scenaristu – Trumana Capotea. Njegova zadaća je bila učiniti dijalog frojdovskim i stvoriti taj perverzni seksualni podkontekst koji je evidentan kroj cijeli film. Pisao je scenarij godinu dana usred svog istraživanja za „Hladnokrvno ubojstvo“ i iako se kao suscenarist potpisuje i autor predstave William Archibald, Capote je napisao 90 % scenarija. Njegova ideja su bile trule ruže, kukci koji izlaze iz usta skulptura. Sve izgleda prekrasno na prvi pogled na imanju Bly, no ispod površine krije se prljavština i smrt. Djeci glumcima nije bilo dozvoljeno da pročitaju scenarij u cjelosti jer bi ih mogao uznemiriti. Svaki dan prije snimanja dobili su stranice koje moraju naučiti i to je bilo to. Pamela Franklin koja glumi Floru prvi put je vidjela film u cjelosti sa navršenih 16 godina života. Dijelovi dijaloga su naknadno malo ublaženi. Tako Miles u završnici umjesto kako je bilo izvorno napisano: „You damned, dirty-minded bitch.“, viče: „You damned, dirty-minded hag.“ Sjajan scenarij prati i izvrsna kinematografija Freddie Francisa. Rubovi kadra su gotovo uvijek magloviti, a sredina jako osvjetljena kako bi se dobila željena dubina slike. U mračnim scenama imamo dojam gledanja kroz tunel jer je Francis bojao leće da učini rubove nevidljivima. Film je snimljen u širokom CinemaScope formatu i izgleda izvanredno. Neki prizori podsjećaju na „La belle et la bête“ („Ljepotica i zvijer“, 1946) predivan klasik kinematografskog pjesnika Jeana Cocteaua. Zavjese nošene vjetrom, dugački mračni hodnici (koji usprkos svojoj grandioznosti djeluju užasno klaustrofobično) gotičke kuće i naravno ruže. Ruže koje Cocteau koristi kao simbol prirodne jednostavne ljepote, a Clayton kao simbol krhkosti i nestabilnosti– nekoliko puta ponavlja kadar suncem osvijetljene rosne ruže, koja je prekrasna no uslijed dodira latice se raspadaju (scena kad Deborah Kerr impresionirana dolazi u kuću na imanju Bly). Upotreba zvuka je genijalna i nosi važnu ulogu u filmu. Prodorni krikovi Flore, jeziva O Willow Waly koju čujemo kroz cijeli film, zujanje muha, glasanje noćnih ptica, vjetar koji zuji kroz kuću i drveće…pola jeze je postignuto zvučnim efektima.

Jacku Claytonu, jednom tokom večere u talijanskom restoranu u Sohou, dodan je papirić na kojem je pisalo. „The Innocents“ je najbolji britanski film otkada je Alfred Hitchcock otišao za Ameriku.“ Tu poruku poslao je François Truffaut koji je večerao za susjednim stolom i Clayton je smatrao da je to najbolja kritika koju je njegov film ikada primio. Deborah Kerr uvijek je isticala da ulogu guvernante Giddens smatra ulogom svoje karijere. Vjerojatno je u pravu, iako je izvanredna i u Powell/Pressburgerovom „The Life and Death of Colonel Blimp“ kao i u divnom „Heaven Knows, Mr. Allison“ Johna Hustona. Njezina uloga u „The Innocents“ iznimno je zahtjevna. Pred kraj filma ima sadistički, pomalo pedofilski odnos s dječakom Milesom kojeg je zaposjeo (uistinu ili samo u njezinoj glavi) vratar Quint. U završnoj sceni u vrtu Miss Giddens prisili malog Milesa da prizna da kominicira i vidi Petera Quinta uslijed čega dječak u groznici pada mrtav. Miss Giddens zatim poljubi njegovo beživotno tijelo u usta, ne na način na koji se ljubi dijete već na način na koji se ljubi muškarac. Sklopi ruke kao u molitvi i film se vraća na početak uz njezine jecaje. Krug je zatvoren, no što se točno dogodilo između nije jasno. Sigurno je samo da se radi o nečem strašnom. Deborah Kerr je pitala redatelja misli li da Miss Giddens stvarno vidi te utvare ili je sve umislila i pomalo ludi iz frustracije. Odgovorio je: „Sama odluči!“ Tako je i na gledatelju da odabere koja mu je varijanta strašnija. Dakle, jesu li duhovi izazvali da seksualna frustracija Miss Giddens ispliva na površinu ili je seksualna frustracija Miss Giddens odgovorna za pojavu duhova?

Goran Plantak

Jungfrukällan (Djevičanski izvor, 1960)

“Bog je milostiv. Milostiviji nego što misliš.” rečenica je koju izgovara jedan od likova Bergmanovog filma. No, je li Bog uistinu takav? Töre, farmer u Švedskoj 14. stoljeća u toku samo jednog dana dobro će spoznati koliko su zapravo tajanstveni putevi Gospodnji.

„Rijetko kad sam vidio jutro obećavajuće poput današnjeg.“

Istočno od planina a zapadno od šume stoji farma toliko velika da vrat morate čvrsto pritisnuti uz leđa kako biste vidjeli vrh ograde koja ju okružuje. Glava obitelji Töre živi ondje sa ženom Märetom, kćerkom Karin, djevojkom Ingeri (koju je prihvatio kao vlastitu kćer iako nisu u krvnom srodstvu) i poslugom. Töre iznad svega vjeruje u Boga i voli svoju kćer jedinicu. Svaki dan započinje molitvom i prije svakog obroka obavezno zahvali Bogu. Strog je, no prema kćerki uvijek popustljiv što mlada Karin itekako iskorištava. Roditelji su razmazili kćerku i to jako smeta prisvojenoj Ingeri čija je ljubomora očita. U ovakvo bajkovito okruženje Ingmar Bergman je smjestio radnju svoje Oscarom nagrađene (najbolji strani film) adaptacije balade iz 13. stoljeća. Kao što svatko tko je, ili kome su, nekad čitali bajke zna, one su često brutalne i eksplicitno nasilne. „Jungfrukällan“ nije iznimka. Radi se o vrlo nasilnom, na trenutke mučnom filmu usprkos njegovoj vizualnoj ljepoti (predivna crno-bijela fotografija). Bergman je poznat po svojim „teškim“ psihološkim dramama i propitkivanju o smislu i postojanju Boga (čuvena Trilogija vjere). „Jungfrukällan“ ne ulazi toliko u psihu koliko kasniji Bergmanovi filmovi pa je „laganiji“ po gledatelja i bliži redateljevim ranijim nego kasnijim djelima što naravno ne čini „Djevičanski izvor“ manje slojevitim ili važnim filmom.

„Neću gledati ni lijevo, ni desno već samo ravno misleći na Božju Svetu Majku.“

Praznik je i običaj nalaže da žena koja je još uvijek djevica nosi svijeće u čast djeve Marije u crkvu.  Ta dužnost pada na Karin i otac inzistira da krene na put iako je djevojka umorna od plesa noć ranije i želi odmarati. Prije puta uspije majku nagovoriti da joj dopusti odjenuti posebnu žutu svilenu haljinu (navodno ju je petnaestak djeva šivalo istovremeno). Uzjaši svog konja Blackiea i krene duž idiličnog krajolika (livade pune cvijeća) okružena zvukovima prirode i u pratnji „sestre“ Ingeri prema crkvi. U šumi se odvoji od Ingeri i sretne trojicu pastira koji se predstave kao tri brata koja su prerano ostala bez roditelja te ih je odgojila šuma. Hrane se korijenjem i piju iz rijeke. Karin im ponudi svoj ručak, koji glasnogovornik trojke (drugi ne može govoriti – „zli ljudi odrezali su mu jezik“, a treći je tek dječak) prihvati pod uvjetom da im se i ona pridruži. Nakon objeda dvojica napadnu Karin, siluju je i zatuku udarcem granom drveta u glavu, sve pred očima najmlađeg brata i Ingeri koja promatra iz prikrajka. S njezinog tijela ukradu odjeću i krenu svojim putem. Smatram da je već iz ovako šturog opisa očito da se radi o iznimno teškom prizoru čiju šokantnost povećavaju posljednje riječi djevojke („Na putu sam za crkvu. Nosim svijeće za Djevicu.“), njezini jecaji i krv koja joj navire na lice dok joj oči trepere prije nego se zauvijek zatvore. Vjerujem da je okrutnost prikazana toliko eksplicitno da se na neki način opravda kazna koja će uskoro stići trojicu odgovornih (zapravo dvojicu odgovornih i nevinog pomatrača). Potresna i stravičnija scena od bilo čega što možete vidjeti u modernim horrorima. Mada smo u novijim flmovima gledali brutalnije i eksplicitnije prizore kako ubojstava tako i silovanja način na koji je scena konstruirana i snimljena čini ju nezaboravno jezivom. Da bi se odobrilo prikazivanje u SAD-u 24 sekunde morale su biti izrezane na zahtjev cenzora, no Bergman je vjerovao da se ne smije oklijevati u prikazu ljudske degradacije. Scena silovanja je, uz scene seksa iz „Tystnaden“ („Tišina“, 1963), najkontroverznija u redateljevoj karijeri. Samo snimanje scene nije bilo toliko stravično pošto su se glumci Birgitta Pettersson, Tor Isedal i Axel Düberg jako dobro poznavali i bili dugogodišnji prijatelji.

Bergman je često ponavljao ekipu iza i ispred kamere. Tako je  za ovaj film koristio istu glumačku ekipu koju je režirao u kazališnoj predstavi „Faust“ (Max von Sydow je glumio naslovni lik, Gunnel Lindblom Gretchen, dok su ostali statirali). Nekima od njih, primjerice Birgitti Pettersson je predavao na Malmö Municipal Theateru. Tako da je imao dobro uhodanu ekipu.  Bergman je sebe smatrao prvenstveno kazališnim redateljem i svojedobno izjavio da je prisiljen odabrati između filmske i kazališne karijere bez dvojbe bi odabrao kazališnu. Po njemu kazalište pruža kreativan proces kojeg kinematografija ne nudi. Snimanje filma je, po Bergmanovim riječima abnormalan, neprirodan proces. „Ako si redatelj a ujedno i autor scenarija moraš biti poput dr. Jekylla i mr. Hydea. Ako je dr. Jekyll napisao scenarij, mr. Hyde režira. Naravno, ta dvojica se međusobno ne podnose., tako da imate pravu šizofreničnu situaciju.“ Ipak i kinematografija ima svoje čari jer nijedna druga umjetnost ne može stvoriti situaciju toliko nalik snovima. „Kamera je najuzbudljivija mala mašina koja postoji. Ako je intuicija naš mentalni instrument, kamera je naš fizički instrument.“ A intuicija je po Bergmanu najvažnija stvar kod režiranja jer sam najbolje znaš kakve su ti želje i namjere. Gluma u  „Djevičanskom izvoru“ je iznimno teatralna što je i logično s obzirom na redateljeve preferencije i odabir glumaca. Snimanje na lokacijama trajalo je mjesec dana. Moralo je biti završeno u roku jer se glumci moraju vratiti u matično kazalište do jeseni. Bergman je skoro uvijek snimao ljeti tokom stanke u kazalištu. Soundtrack  se sastoji od dvije tradicionalne pjesme koje je Bergman prilagodio za film, kršćanske pjesme koju čujemo na samom završetku i instrumentalnih djelova (uglavnom frula). Jednostavan je i efektan.

„Samo Bog zna na kome leži krivica.“

Troje pastira zaustavi se kod farme oca djevojke koju su ubili. Töre, kao dobar kršćanin, prihvati lutalice u svoj dom, nahrani ih i napoji, pruži utočište i topli krevet da prenoće. Ukućani su zabrinuti jer se njihova kćer nije vratila s mise no to ne pokazuju pred gostima. Tijekom večere dječak povraća jer ga hrana vjerojatno asocira na strašan čin starije braće koji se dogodio nakon njihovog zadnjeg obroka. „Glasnogovornik“ ponudi Märeti onu posebnu žutu svilenu haljinu koju je pomogla obući Karin ujutro. Sada je umrljana krvlju i majka shvati da su pred njom ubojice njezine kćeri. Zaključa vrata i ispriča mužu saznanje. Töre izađe u dvorište i obruši se na mlado stablo kao da želi uništiti nešto Božje, kao što je Bog uzeo njegovu jedinicu. No ipak nije porušio stablo iz prkosa već da odreže grane za obred samokažnjavanja. Naredi da mu se pripremi vruća kupka nakon koje se išiba kao čin pokore i kajanja za ono što će tek učiniti. Uzima ogroman mesarski nož, ulazi u prostoriju u kojoj trojka spava, sjeda u svoje „prijestolje“ i zarine nož posred stola čekajući zoru. Kad svane probudi i pobije svu trojicu (čak i dječaka) sudionika strašnog zločina učinjenog nad njegovom kćerkom.  Svatko osjeća krivnju zbog nedavnih događaja. Ingeri je mrzila Karin jer je imala potpunu pozornost roditelja i zazivala poganskog boga Odina da joj donese nesreću. Majka je bila ljubomorna na kćerkinu ljubav spram oca, a Töre zna  da je počinio veliki grijeh ubivši dvojicu gadova i njihovog malog brata koji sasvim sigurno nije sposoban razlučivati dobro od zla. Ono dobro i zlo koje žive u svim ljudskim srcima i bore se za prevlast. Ponekad faktori na koje ne možemo utjecati prouzroče da zlo prevlada. Bergman je sjajno prikazao konflikt između ljudskog instinkta i duhovnosti.

Wes Craven snimio je kultni horror „The Last House on the Left“ kao svojevrsan remake „Djevičanskog izvora“.  Craven radi tipičan flim osvete. Brutalan, odvratan film koji ima eksploatacijske kvalitete, no koji se ni u bilo kojem aspektu ne može kvalitetom i snagom mjeriti s Bergmanovim remek-djelom. Bergman koristi motiv silovanja, ubojstva i osvete da nam ispriča priču o vjeri, dok Craven uzima taj isti motiv kao centralnu temu filma sa željom da šokira. Koliko je blijed Cravenov fim u odnosu na ovaj govori nam činjenica da je „Djevičanski izvor“ naposlijetku puno šokantniji od „The Last House on the Left“ kojemu je šok zapravo jedina „vrijednost“. Nema tu poruke ili razmišljanja o onome što si vidio, preostaje ti samo prepričavanje odurnih scena za razliku od Bergmanovog filma koji postavlja vrlo teška pitanja i dvojbe. Bergman suprotstvlja pogansku vjeru s kršćanstvom ali ih i spaja Töreovim samokažnjavanjem koji je poganski no u određenoj mjeri i kršćanski običaj. Bergman se nikad nije ustručavao prekršiti tabu.

Nakon što pronađe tijelo kćerke Töre pada na koljena i jecajuci se obrati Bogu:  „Vidio si! Bože, vidio si! Smrt nedužnog djeteta i moju osvetu. Dozvolio si da se dogodi. Ne razumijem Te. Ne razumjem Te! Ipak tražim Tvoj oprost. Ne znam za drugi način kako da se pomirim sam sa sobom osim vlastitim rukama. Ne poznajem drugi način života. Obećajem ti Bože, ovdje kod mrtvog tijela mojeg jedinog djeteta, obećajem kao pokoru za svoj grijeh sagraditi ću Ti crkvu. Na ovom mjestu ću ju podići. Od žbuke i kamena…ovim ovdje rukama!“ Vrlo snažna scena koja se savršeno nadovezuje na ranije razmišljanje o ljudima koji se brinu oko onog što znaju i onog što im je strano. „Vidiš kako dim podrhtava kroz rupu na krovu kao da se boji. Ipak, izlazi samo u slobodni zrak i pred njim je cijelo nebo da se u njemu prevrće. No on to ne zna pa se zadržava i drhti uz čađav rub krova. I ljudi su takvi. Brinu se i drhte poput lišća u oluji zbog onog što znaju i onog što ne znaju.“  Töre ne nalazi smisao u stravičnim događajima proteklog dana. Ne vidi „veliku sliku“ no vjeruje da ona postoji, ne shvaća Božje razloge, ipak nikad nije izgubio vjeru. On je poput dima koji podrhtava uz čađav rub krova. Vjera mu je jedino što ima nakon gubitka kćeri i ako vjeru izgubi ništa mu ne preostaje. On je tek čovjek, priprosti farmer i nije na njemu da preispituje Božje razloge. Nakon što podignu Karinino tijelo, baš kao u legendi, ispod zemlje na kojoj je ležala njezina glava poteče izvor. Svi okupljeni pogledaju u nebo kao svjedoci vjerskog čuda. No, što izvor uistinu predstavlja? Poruku Svevišnjeg: da tu sam, uvijek prisutan! Milost Božju, znak oproštaja za grijeh koji je Töre počinio? Ako je tako, onda je ipak Bog milostiv. Puno milostiviji nego što mislimo!

Goran Plantak

Quai des Orfèvres (Henri-Georges Clouzot, 1947)

„Imala je tra-la-la, svoj mali tra-la-la, nijedan muškarac nije odolio njenim čarima. S jednim tra-la-la, sanjali su tra-la-la da provedu noć u njezinom naručju. Jer njezin tra-la-la je bio tako tra-la-la.“ Pjevala je Suzy Delair kao Jenny Lamour uz klavirsku pratnju muža Mauricea u drugom od četiri istinskih remek-djela Henri-Georges Clouzota – iznimno zabavnoj filmskoj misteriji ubojstva koja to zapravo i nije. Kao za svoj prvijenac „Ubojica stanuje na broju 21“ („L’assassin habite… au 21“) Clouzot je i za „Quai des Orfèvres“ koristio književni predložak belgijskog šund autora Stanislas-André Steemana. Doduše Steemanova priča „Légitime défense“ skoro da i nema dodirnih točaka sa filmskom adaptacijom. Clouzot je kupio prava na adaptaciju knjige čiju je radnju potpuno zaboravio. Autora je tražio da mu pošalje kopiju knjige što ovaj nije mogao učiniti pošto je izdavač propao i knjige nije bilo u opticaju, no obećao je da će nabaviti jedan primjerak. U međuvremenu Clouzot je već napisao dvije trećine scenarija i kad je dobio predložak za istog uočio je da je Steeman podredio likove priči o ubojstvu i stvarao ih kako su mu trebali da razradi  misterij ubojstva. Clouzot je s druge strane isti taj misterij ubojstva koristio tek kao poveznicu između likova čije je karakteristike stavio u prvi plan. Redatelj i scenarist je smatrao da dok je publika zaokupljena istragom i napetošću iščekivanja  može „progutati“ mnogo više nego u psihološkoj drami. Oduvijek je volio citat Alfreda Hitchcocka : „Misterija ubojstva je komad kolača s grožđicama i ušećerenim voćem i ako si ga uskratiš mogao bi isto tako snimiti i dokumentarac.“ Iz tog razloga, mada ima poprilično realističnih prizora poput ispitivanja u policijskoj postaji iz naslova, „Quai des Orfèvres“ nije posve realistički film već sadrži poštenu dozu razigranosti.

Posesivno ljubomorni, proćelav i neurotičan no istovremeno simpatičan Maurice Martineau ni ne shvaća koliko je zapravo sretan čovjek. Oženjen je seksipilnom Jenny Lamour koja obožava koketirati s drugim muškarcima no nikad ne bi prevarila supruga. Njegova najbolja prijateljica još od dječačkih dana fotografkinja Dora Monier toliko ga voli da bi prekrila navodni zloćin njegove žene samo da bude sretan (barem se ispočetka čini da to radi zbog njega). Da, neki ljudi doista ne znaju koliko su sretni! Ipak ljubomora će Mauricea dovesti u vrlo nezgodnu situaciju. Jenny izvodi plesno (s naglaskom na mrdanju pozadinom) glazbenu točku u „kazalištu“ i želja joj je okušati  se na filmu. Brignon je pogrbljeni ljigavi bogati starac s vezama koji obožava mlade djevojke kojima može dominirati. Pošto je Jenny iskusnija žena od uobičajene Brignonove klijentele smatra da će obraditi starca za ulogu u filmu bez puno muke, no njihov se sastanak ne odvije prema planu. Brignon završi mrtav, Jenny je uvjerena da ga je ona ubila a njezin muž Maurice također stiže u Brignonvu rezidenciju s pištoljem i ubilačkom namjerom nakon što sazna za taj sastanak. Dočekao ga je samo starčev leš oko kojeg će se motati i fotografkinja Dora koja nakon što joj se prijateljica u koju je zaljubljena povjeri odlazi prekriti tragove koji bi upućivali na Jenny. Trojac tako osim emocionalne povezanosti sada dijeli i povezanost s ubojstvom (ili barem truplom).

“Rukujmo se ljevicom. Bliže je srcu!”

Clouzot stavlja likove tj. ljudski faktor u prvi plan. Istraga ubojstva tek je pokretač radnje koji zadržava pozornost gledatelja dok nam redatelj otkriva ljudske slabosti i osjećaje. Fotografkinja Dora, primjerice, koju izvanredno tumači Simone Renant postepeno svojim gotovo muškim manirama i ljubavlju prema Jenny otkriva lezbijsku stranu. Za one s jeftinijim ulaznicama svaka sumnja u njezino spolno opredjeljenje je raspršena komentarom inspektora Antoinea pred sam kraj filma: „Kad su u pitanju žene, nas dvoje nikad nećemo imati šanse.“ Jenny pobuđuje maštu mnogim muškarcima no nikad ne bi povrijedila ili prevarila svog Mauricea jer kao što veli: „Maurice je moj plamen. Možda ne gori žarko, no osvjetljuje mi put.“ Ona koristi svoje čari da dobije što želi, no nikad ne prelazi unaprijed zacrtanu granicu. Maurice je glupav u svojoj ljubomori, slabić koji lako plane no istovremeno simpatičan i dobrodušan srednjovječni  muškarac. Osumnjičeni za ubojstvo puno su bolje osobe od ubijenog – pokvarenog perverznjaka. Brignon je dovodio djevojke niskog morala u Dorin studio na razgolićeni foto session. U jednoj sceni djevojka ga upita da li se skine do kraja na što starac ljigavo odgovori : „Ne draga, cipele ne. Nikada cipele.“ Kad Dora odlazi prikriti tragove Jennynog prisustva u perverznjakovoj kući šutne nogom njegov leš. Taj prizor su u doba izlaska filma pojedinci doživjeli kao provokaciju. Clouzot je izjavio: „Po meni smrt ne opravdava ništa.“ Kad je tokom intervjua upitan može li pljunuti na mrtvu osobu rekao je: „Naravno. Nije tako strašno kao pljunuti u lice žive osobe, posebice ako se radi o snažnoj osobi.“ Scena nije bila u scenariju, Clouzotu je sinula na setu i savršeno funkcionira u kontekstu priče. Lik koji je uvučen u središte nimalo zavidne situacije ujedno je i najzanimljiviji. Radi se o inspektoru Antoineu kojeg besprijekorno tumači Louis Jouvet. Inspektor Antoine je sve samo ne tipičan filmski policijski pravednik. S tim se redatelj jako lijepo poigrava u sceni kad se inspektor upoznaje sa Jenny koja primjećuje: „Ne izgledate poput policajca. Čak ne nosite ni kišni ogrtač.“ Antoine je odriješit, sarkastičan bivši pripadnik Legije Stranaca i jedino što je donio kući iz kolonija je malarija i tamnoputi dječak o kojem pažljivo skrbi i podučava ga geometriji za završni ispit. Posao mu je uloviti ubojicu čovjeka koji je dobio što je i zaslužio. Prljav je to posao, no netko ga mora obaviti.

Radnja filma odvija se u kazališnim krugovima (uvjetno rečeno) koji privlače masu ljudi raznolikih profila. U zadimljenom prostoru publiku sačinjavaju starije gospođe koje pokušavaju pjevati poput glavne zvijezde predstave, majke s bebama koje plaču, pijanci, adolescenti koji se dosađuju i muškarci koji sline nad izvođačicama. Pravi svijet u malom – zabava za gomilu bez prevelike umjetničke vrijednosti. Clouzot je postao „ozloglašen“ zbog svojih kritika društva. Jedan lik u filmu komentira Mauricea riječima: „Roditelji su mu bili buržuji pa vidi poroke svuda.“ Redatelj je često optuživan da ima pesimističan pogled na ljudska bića, da su mu likovi prijezira vrijedni, patetični i perverzni te da on uživa u tome. Po mom sudu takve optužbe ne drže vodu pošto svi Clouzotovi filmovi apsolutno odišu ljubavlju prema ljudskosti. On samo otvoreno prikazuje i drugu, mračniju stranu ljudske psihe. Svi glumci, kao i ostali suradnicu ističu Clouzota kao izvanredno preciznog i predanog redatelja. Metode su mu ponekad malo drastične – na snimanjima je išamarao većinu glumaca (za sebe tvrdi da je nasilan po prirodi) no većina glumaca koja je imala privilegiju da budu režirani od strane takvog umjetnika slažu se da se radi o najboljem redatelju s kojim su ikad radili. „Quai des Orfèvres“ mu je sasvim zasluženo priskrbio nagradu za najbolju režiju na filmskom festivalu u Veneciji 1947. godine.

Smatram da je film nepravedno u sjeni slavnog trojca „Le corbeau“ (Gavran), „Le salaire de la peur“ (Nadnica za strah) i „Les diaboliques“ (Demoni) jer se radi o jednako kvalitetnom, inovativnom i zabavnom ostvarenju. Montaža sekvence u policijskoj postaji kad svi koji su naišli na leš to poriču je genijalna. Pa prizor u kojem izvrsna Suzy Delair kao Marguerite Chauffournier Martineau aka Jenny Lamour dolazi kući ogrnuta u bundu koju zavodljivo skida i napući usne dok joj suprug Maurice prilazi a kamera prelazi na štednjak na kojem kipi mlijeko. Ne vidimo seks no znamo da ga je definitivno bilo! Dijalog je razigran i zabavan. Primjerice scena u kojoj Jenny komentira Dorinu privrženost njezinom mužu riječima: „Počinje s kockicama a završava u krevetu.“ aludirajući na njihovo prijateljstvo od dječačkih dana. Zatim bilo koja od sarkastičnih primjedbi genijalnog inspektora Antoinea ili usputni komentari ljudi koji se ne žele miješati u slučaj poput taksiste. „Što manje policajaca vidim, bolje se osjećam.“ To su samo neki od mnogih primjera genijalne scenarističke sposobnosti Henri-Georges Clouzota  Glazba Francisa Lopeza u kombinaciji s Hornezovim stihovima savršeno prati taj duh razigranosti. U doslovnom prijevodu naslov filma bi značio „Pristanište zlatara“, no naslov se odnosi na slavnu parišku policijsku postaju 36 Quai des Orfèvres. Postaju u kojoj su se našli svi glavni likovi filma kako bi se razriješilo ubojstvo kojeg nije počinio nijedan od njih već kukavički lopov koji je pokušao iskoristiti priliku za lakim plijenom. Od „Gavrana“ do snimanja „Quai des Orfèvres“ morale su proći četiri godine a sve zbog ljudske gluposti. „Gavran“ je zbog teme o anonimnim pismima koje razotkrivaju tajne (osuda doušništva) i kompanije pod nacističkim vodstvom koja ga je producirala optužen da širi anti-francusku propagandu. Clouzotu je bilo zabranjeno snimanje filmova, najprije doživotno no kazna je naknadno smanjena na dvije godine. Osim iznimne vizualne i scenarističke kvalitete koja krasi sve filmove Henri-Georges Clouzota još je jedan motiv stalan kroz čitav njegov opus– redateljev očit foot fetiš. Naprosto mora prikazati bosa ženska stopala, no više o tome sljedećom prilikom…

„Quai des Orfèvres“ jedini od četiri spomenuta redateljeva remek-djela ima posve sretan završetak. Bračni par Martineau vraća se kući u idiličnom predbožićnom ugođaju. Inspektor Antoine će pokloniti svom tamnoputom sinu set za izradu maketa iako je pao geometriju, dok Dori Monier ostaje utjeha u činjenici da je žena koju voli oslobođena svake sumnje upletenosti u ubojstvo. Stoga, ako vam se ostatak Clouzotovog opusa čini previše strašan ili pesimističan pružite priliku ovom razigranom misteriju, ne toliko ubojstva koliko ljudske psihe, slabosti i žudnje.

Goran Plantak

Jules et Jim (François Truffaut, 1962)

„Na svakom prstu nosila je prstenje, okolo zglobova narukvice i sitnice, pjevala punim glasom vazda koji je začarao moje srce. Njene oči ko dva opala sjajna, o kako su me fascinirale, njeno lice ovalno bijelo po mene fatalno.“ Tako nekako u slobodnom prijevodu glasi pjesma koja opisuje glavni ženski lik, po mom sudu najboljeg filma jednog od najznačajnijih europskih redatelja svih vremena – Françoisa Truffauta. Moglo je biti negdje oko 1912. godine kada je Francuz Jim upoznao Austrijanca Julesa. Podučavali su jedan drugog svoj materinji jezik, pisali poeziju, dijelili vrijednosti, stil pa čak i žene. Jim je imao nekoliko djevojaka u Parizu, Jules nijednu…a želio je barem jednu. Nijedna tipična Parižanka nije bila po mjeri senzibilnom Julesu, sve dok se jednog predivnog sunčanog dana, baš poput sna,  nije niz stepenice u vrt spustila Catherine. Nosila je prstenje na svakoj ruci, okolo zglobova narukvice, oči su joj bile poput dva opala sjajna i zauvijek je promijenila živote dvojice prijatelja – Jima & Julesa, zapravo Julesa & Jima. „ Pas celle-là, Jim!“ (Ne nju, Jim!) rekao je Jules prijatelju s kojim bi dijelio sve, samo Catherine ne. Ipak, uskoro će shvatiti da zadržavanje žene koju voli zahtjeva jako puno kompromisa.

Francuski Novi val  započet Chabrolovim „Lijepim Sergeom“ (Le Beau Serge, 1958), nastavljen Truffautovim „400 udaraca“ (Les quatre cents coups, 1959) i Godardovim „Do posljednjeg daha“ (À bout de souffle, 1960) nesumljivo je jedan od najvažnijih i kvalitetom filmova najjačih pokreta u povijesti kinematografije. Dakle, nije mala stvar tvrditi da je baš „Jules et Jim“ najbolji film tog razdoblja, no ja ipak sasvim sigurno i bez ustručavanja tvrdim upravo to. Truffaut je započeo redateljsku karijeru sa izvrsnih „400 udaraca“.  Pričom o neshvaćenom adolescentu Antoine Doinelu čiji će životni put pratiti kroz još četiri filma tokom sljedećih dvadeset godina s istim glumcem (Jean-Pierre Léaud) u naslovnoj ulozi. Uslijedio je „Tirez sur le pianiste“ (Upucajte pijanistu!“) priča o romantičnom gubitniku i razigrana posveta noir trilerima. Napisao je i priču za Godardov „Do posljednjeg daha“ vjerojatno najslavniji od svih novovalskih filmova, a sjajni niz nastavio filmom „Jules et Jim“, gotovo epistoralnom (melodična naracija doima se poput čitanja dnevnika protagonista) pričom o prijateljstvu i ljubavi. Radi se o filmu za koji je Jean Renoir izjavio: „Nevjerojatno je dobar! Kako bih želio da sam ga ja snimio!“, Martin Scorsese je rekao da bi dao apsolutno sve samo da je režirao prvih deset minuta „Julesa i Jima“. A tih prvih deset minuta je uistinu genijalno konstruirano jer nam poput trailera najavljuje što nas očekuje tokom filma. Brzim montažnim rezovima upoznajemo likove, vidimo da se radnja odvija u boemskom miljeu, vesela glazba soundtracka sugerira ležernost, no glas Jeanne Moreau koji predhodi svemu tome i otvara film u potpunoj tami recitirajući ulomak iz Rochérove knjige („Rekao si: Volim te!, odgovorila sam: Čekaj. Željela sam reći: Uzmi me, rekao si : Odlazi!“) kao svojevrsni kontrast sugerira nam da nas ne očekuje potpuno vesela priča. Radi se o ménage à trois, fizičkom no još više psihičkom, i koliko god on bio zabavan (a uvijek je:) naposljetku netko uvijek ostane povrijeđen.

„Predobra je za vas, no nažalost ne možemo birati publiku!“

Za sve djevojke koje su dvojica prijatelja upoznali i „obradili“ vrijedila je Jimova: „Izgubiš jednu nađeš deset novih!“ Nije važno ako ih više nikad ne sretnu, no Catherine će postati neizostavni dio njihovih života. Ljetovali su zajedno, vozili se biciklima vinorodnim krajevima, izmišljali igre i uživali u svakom danu. Uvukla se lagano i došla ih glave! A kako i nebi, radi se o ženi koja prije puta u kofer sprema sulfatnu kiselinu za oči muškaraca koji lažu, unaprijed moli Boga za oprost i zna da će ga dobiti, živi punim plućima s uvjerenjem da je svijet prebogat da nebi varali s vremena na vrijeme, iz protesta skače u Seinu, prelazi iz jednog ekstrema u drugi ako smatra da je nedovoljno cijene. Catherine je više od žene, ona je le Tourbillon de la Vie. Sila koju je nemoguće kontrolirati ili zaustaviti. Sila prirode koja se manifestira u kataklizmu! Nimalo nalik na djevojke koju su obično zabavljale Julesa & Jima poput Therese koja je izvodila parnu lokomotivu pušeći cigaretu naopačke da privuče pozornost. Sama pojava Catherine pljenila je pažnju. Nije trebala izvoditi trikove. Truffaut je bio jako zaljubljen u Jeanne Moreau u vrijeme snimanja što je očito iz svakog kadra u kojem se glumica pojavljuje. Bio je to početak njihove veze i Truffaut nije „režirao“ Jeanne Moreau, nije joj davao nikakve upute kako da odglumi prizor. Dozvolio joj je slobodnu interpretaciju, a kada je imao bilo kakve zamjerke ili savjete napisao bi joj pismo jer jednostavno se nije mogao s njom suočiti licem u lice. Ta redateljeva opčinjenost glavnom glumicom očita je kroz cijeli fim. Naprosto ju obožava kamerom (izvanredna upotreba zamrznutog kadra) i u svakom prizoru izgleda kao boginja, poput skulpture žene s jadranskog otoka koja je toliko dojmila Julesa i Jima.  Gluma Jeanne Moreau je savršena. Kao slalom vožnja okolo svih klišeja! Ona jest Catherine! Natjera nas da volimo taj lik iako očito naposljetku prouzroči više patnje, nego radosti ljudima (ponajprije naslovnim likovima) koji ju okružuju i vole. Oskar Werner nije ništa lošiji u svojoj ulozi. Možete osjetiti njegovu bezgraničnu ljubav prema Catherine, njegovu patnju i dvojbu. Želju da ju „zarobi“ da bude samo njegova i spoznaju da je mora pustiti da bude slobodna. Henri Serre također jako dobar, mada je njegov lik staloženiji pa ne dolazi toliko do izražaja. Uglavnom, gluma je jaka! Renoir je uvijek isticao izniman talent Françoisa Truffauta. Tvrdio je da je naučio snimati filmove gledajući filmove. Gledao je vjerojatno oko desetak filmova tjedno. Glumci pričaju da nikad nije povisio glas tokom snimanja. Uvijek je bio vrlo staložen, povučen no iznimno dobro organiziran redatelj. Nije volio raditi s velikom ekipom (iz tog razloga je koristio Cameflex kamere) i uvijek je individualno pričao s glumcima o ulozi.

„ Ili kiši ili sanjam! Možda oboje!“

Truffautova namjera je bila modernizirati roman Henri-Pierre Rochéa, no suscenarist Jean Gruault inzistirao je da film bude snimljen u periodnim kostimima te da se radnja odvija oko i za vrijeme 1. svjetskog rata. Time je film dobio osjećaj bezvremenosti. Danas jednako dobro funkcionira kao i na dan premijere. Tome uvelike doprinosti način snimanja i korištenje mnogih inovativnih kinematografskih tehnika karakterističnih za la nouvelle vague poput snimanja iz zraka, zamrznutih kadrova, umetanje stvarnih ratnih snimki u film, obrnuti zoom, okretanje kamere za 360°…Dijalog često nije realističan već je iznimno stiliziran. To je zapravo i redateljev zaštitni znak. Svojedobno je izjavio kako prezire dokumentarce jer se ne divi onom što postoji u prirodi već nečijoj interpretaciji toga. „Volim sliku života više nego sam život, jer vjerujem da stvarni život ne pruža zadovoljstvo kakvo film može pružiti. Dan ima svojih ugodnih trenutaka, no oni nisu posloženi nekakvim redom i vrijeme se vuče između njih.“  Po Truffautu film ne smije biti poput izrezanog komada stvarnog života, već uljepšana, pretjerana, stilizirana verzija svijeta koji nas okružuje. Delerueova glazba je očaravajuća i savršeno prati film, o Bassiakovoj pjesmi „Le Tourbillon“ da i ne govorim. Kinematografija Raoula Coutarda je prelijepa. Sinteza svih tih tehnika jednostavno ostavlja bez daha!

Uglavnom su filmovi koji kao temu uzimaju ljubavni trokut konstruirani na način da prisiljavaju gledatelja da preferira jednog glumca (lik) iznad drugoga. Truffautu se svidjela ideja o nemogućnosti odabira. Ideja da „svatko ima svoje razloge“. Jules i Jim su pozitivni likovi, koliko su slični toliko su i različiti. Gledatelj ne bira stranu, uvučen je u priču, u taj vrtlog života i ne razmišlja o raspletu. Po meni možda i najveća kvaliteta „Julesa & Jima“ je upravo u tome što ne nameće odgovore, ne tvrdi ovo je dobro, a ovo loše već nam ostavlja prostor za slobodnu interpretaciju. Činjenica je da je Catherine prevarila Julesa već prve bračne noći i nebrojeno puta kasnije, činjenica je da je Jules dao „blagoslov“ Jimu da bude sa njegovom ženom iz straha da Catherine nebi zadovoljstvo potražila negdje drugdje, negdje dalje i zauvijek ga napustila. Prešao je preko njezinih afera samo da ju zadrži blizu sebe jer život bez nje mu je nezamisliv. Catherine okončava svoj i Jimov život vožnjom automobila mostom koji završava na sredini rijeke. Sve je na svom mjestu, vrlo simbolično često i ironično. No redatelj nikad ne sugerira da je Catherine negativan lik, baš naprotiv i nikad je ne osuđuje. Jednom prilikom Truffaut će izjaviti da smatra kako je „Jules et Jim“ suviše dekorativan i nedovoljno okrutan film. Da je ljubav puno okrutnija nego što ju je prikazao. Ne slažem se s tom tvrdnjom. Smatram da ležeran, zabavan ugođaj koji prevladava u filmu (obožavam scenu kad Catherine, Jules i Jim glume za stolom seoske lude jer ih tako doživljavaju ljudi zbog njihovog međuodnosa) savršeno funkcionira. Bez obzira koliko situacija postane komplicirana ili bolna uvijek je tu ili duhovita naracija ili neki vizualni, ne dramatički, efekt koji ublaži ozbiljnost. Ima dugačka scena pred kraj filma u kojem Catherine skida šminku pred ovalnim zrcalom. Vrlo snažna scena jer u tom trenutku Truffaut demistificira Catherine. Poručuje nam: ona je ipak samo žena, osoba, ljudsko biće. Vidimo je čistu i dalje lijepu no s podočnjacima, umornim licem. Nakon tog prizora nosi naočale i ponaša se suzdržano sve do same završnice kad joj je dopustio da zasjaji po posljednji put, mogli bi reći luđačkim sjajom no ne puno različitim od onoga zbog kojeg smo zavoljeli njezin lik.

Imamo iznimno poetičan, ujedno ironičan završetak u kojem narator kaže kako je Catherine oduvijek željela da nakon smrti njezin pepeo bude prosipan s vrha brežuljka, no zaključuje kako je to protiv propisa. Cijeli svoj život nije se pokoravala nikakvim zakonima, čak je sama odredila kako će umrijeti no želja da joj se pepeo prospe nakon smrti neće biti ispunjena jer se oni koji su ostali iza nje (Jules) ipak pridržavaju nekih pravila. Možda sam u krivu (ako i jesam nije se rodio onaj koji bi me uvijerio u suprotno), no smatram da je time Truffaut poručio kako ipak, nažalost, ne postoji apsolutna sloboda, već samo apsolutna ljubav! Onakva kakvu je Jules osjećao prema Catherine i onakva kakvu je Catherine osjećala prema njemu i Jimu. Riječi ne mogu oživiti čaroliju kojom je Truffaut sazdao „Jules et Jim“ zato prvom prilikom pogledajte ovaj film!


Goran Plantak